Tucak ima nevjerovatnu životnu priču i šta mu se sve desilo, daje više na značaju svemu ovome i njegovim uspjesima kao selektora Hrvatske.
“Večernji list” napisao je kolumnu o selektoru Hrvatske, koju potpisuje Katarina Kušec.
Nije lak posao, nije posao za jednog čovjeka, a opet mnogo toga zavisi od jednog čovjeka – selektora. Jer ako se na kraju slavi, uzdiže se do nebesa, a ako se izgubi, prvo se u njega upire prstom.
Iako je već dokazano, nizom trofeja i uspjeha, svi su svjesni da ruže ne mogu stalno da cvjetaju u jednoj bašti. Ipak, Tucak je čovjek nesalomive vjere, čovjek koji je doživio filmsku životnu priču i koji je prošao kroz razne strahote poput rata i smrti kćerke, tako da ga teško mogu pokolebati rezultati.
Ivica Tucak je Šibenčanin koji je svojevremeno i sam bio vaterpolista, igrajući na poziciji napadača.
– Igrao sam fudbal i košarku na ulici kao dete. Moj prvi komšija Miro Jurić, naš proslavljeni košarkaš, i ja smo po cijeli dan, a često i duboko u noć, ubacivali loptu u koš koji je bio ispred garaže iznad Njegoševog trga. Bio je tu i izuzetno talentovani Dino Lovrić. Igrao sam košarku, a zavolio sam vaterpolo. Vaterpolo mi je mnogo dao. Prije svega, zahvaljujući ovom sportu, stekao sam radne navike. Od devete godine do kraja igračke karijere nikada nisam kasnio na trening, a kamoli ga propustio – rekao je u intervjuu za Volim Šibenik.
Vaterpolo karijeru je započeo u rodnom Šibeniku, igrao sa Pericom Bukićem u Solarisu, 1989. prešao je u Crvenu zvezdu, potom igrao u Švajcarskoj za Bisone Lugano.
Godine 1993. karijera ga je vratila u Šibenik, gdje je ostao dvije godine.
Potom je igrao u Italiji (Palermo, Komo, Đenova, Milano…) do 2002. godine, pa se vratio u Hrvatsku gdje je dvije godine proveo u zagrebačkom Medveščaku.
Karijeru je završio 2005. godine u rodnom Šibeniku.
Bio je sjajan vaterpolista, neki kažu da bi uradio i veće stvari da nije voio da se zabavlja, a jeste, i sam je priznao.
Kraj njegove igračke karijere u velikoj mjeri je odredila najveća tragedija u njegovom životu. On i njegova supruga Marijana izgubili su 21. juna 2005. troipogodišnju kćerku Tenu na koju je na terasi jednog šibenskog kafića pala mašina za igračke i ona je zadobila teške povrede glave. Preminula je nekoliko dana kasnije.
Nakon tragedije ostavio se igračke karijere i posvetio se izgradnji trenerske.
– Od svoje osme godine igram vaterpolo. Odlučio sam da se bavim trenerskim poslom na kraju igračke karijere u Solarisu, a potom u Italiji. Igrao sam za prvi tim i vodio mlađe kategorije. Taj posao mi se dopao, pa sam u isto vrijeme upisao i višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Po završetku igračke karijere, odmah sam počeo da treniram u svom klubu, Šibeniku – rekao je Tucak u intervjuu za Večernji list.
Koliko je bio zainteresovan za trenerski posao govori i podatak da je, još dok je igrao u Italiji, ljeti dolazio kući i trenirao niželigaške klubove. Pravi trenerski poslovi počeli su od Veselina Đuhe kada je vodio juniorsku reprezentaciju koja je potom osvojila Svjetsko prvenstvo 2009. godine, a pre toga i bronzanu medalju na Euru 2008. godine.
Sredinom 2006. preuzeo je Šibenčane, to mu je bio prvi klub kojim je upravljao, a već u prvoj sezoni odveo ga je u finale LEN kupa! Već tamo je pokazao svoj potencijal, koji je još više nagrađen – od 2009. do 2012. godine, kao trener Jadrana iz Herceg Novog, dva puta je osvojio Jadransku ligu, po jednom prvenstvo Crne Gore i Kup.
Istovremeno ga je angažovao Ratko Rudić i priključio se štabu hrvatske reprezentacije sa kojom je osvojio zlato u Evropskoj, Olimpijskoj i Sjvetskoj ligi. Rudića je naslijedio na mjestu trenera hrvatske vaterpolo reprezentacije 16. septembra 2012. i to je bila kruna njegove karijere.
On je već osvojio bronzu na Svketskom prvenstvu u Barseloni 2013. godine, dodajući tome srebro iz 2015. u Kazanju, svketska zlata iz Budimpešte (2017) i Dohe (2024) i bronzu iz Gvandžua (2019). Predvodio je hrvatske vaterpoliste vaterpoliste na Olimpijskim igrama u Rio de Žaneiru i iz Brazila se 2016. vratio sa srebrom. Istu medalju osvojio je i 2024. u Parizu, kada je u finalu poražen od Srbije, ponovo. Treba dodati i bronzu sa Eura 2018. u Barseloni, kao i već pomenuto zlato iz Splita.
A proke toga Tucak je imao problema sa srcem. Nedavno, kada je završio u bolnici, ljekari su mu preporučili mirovanje zbog ugrađenog stenta, ali se vratio poslije dva dana.
Hrabro, ludo, rizično, zovite to kako hoćete, ali čovjek je stavio vaterpolo ispred sebe
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.