Nakon naporne borbe sa leukemijom, pune uspona i padova, Mihajlović je preminuo 16. decembra 2022. godine u bolnici u rimu.
Sjećanje na čuvenog Mihu nikada neće prestati, a rođeni brat Dražen je emotivno govorio o Siniši, nakon godinu dana bez njega.
Prisjetio se Dražen početka Sinišine karijere i ucjene da potpiše za Dinamo Zagreb koju nije prihvatio.
– Sjećam se svega, dolazili su iz Rijeka, iz Sarajeva, bio je i u Dinamu, to je bila 1987. godina. Otišao je u Dinamo na probu, otišli su u Salem u Njemačkoj, proglašen je bio za najboljeg igrača turnira. Poslije se vratio u Dinamo, tadašnji trener je bio Ćiro Blažević i on mu je rekao, oni su doveli nekog igrača na njegovoj pozciji po lijevoj strani. Rekli su mu da je on još mlad i da Dinamo može da mu ponudi stipendijski ugovor, on nije pristao na to, vratio se u Borovo, dobio je poziv selektora mlade reprezentacije, to je bio Mirko Jozić, rekao mu je ako ne potpiše za Dinamo ne može da ide na prvestvo u Čile, iako je bio standardan u startnih 11, zajedno sa Mijatovićem, Šukerom, Bobanom, Prosinečkim, bio je dio te omladinske ekipe. Nije pristao ni na tu ucjenu, ostao je u Borovu još tu godinu, sjećam se da smo gledali to finale, gdje smo pobijedili i gde su njegovi drugari koji su sa njim bili do juče u timu bili prvaci svijeta, slavili i radovali se, a on je plakao – rekao je Dražen Mihajlović za “Telegraf”.
Crvena zvezda je bila važan dio Sinišine karijere.
– Ljubav prema Zvezdi je počela od dječačkih dana. Sjećam se da nije bilo vrijeme kao danas, gdje na svakom ćošku možete da nađete dres pa da kupite dresove od razno-raznih fudbalera i današnjih zvijezda. To tada nije bilo, ja ne znam kako je on uopšte došao, da li mu je otac to negdje našao pa donio. Znam da je stalno bio u Zvezdinom dresu, trenerka je bila takva da su na koljenu bile one zakrpe, patike i lopta stalno u ruci. Stalno je bio napolju, stalno je bio po nekim terenima i igrao fudbal. To je ono što ga je jedino privlačilo u tom periodu.
– Ja sam tada bio na školovanju u Zagrebu, nisam tu bio blizu toga. Ja sam se 1990. godine vratio, prebacio sam se iz Zagreba u Sremsku Kamenicu. Bio sam tu sa njim nekih 2-3 mjeseca dok je on još igrao u Vojvodini, pošto je on 1990. godine, negdje u decembru potpisao za Crvenu zvezdu i nakon toga je otišao za Beograd i opet smo se razdvojili. Što se tiče Crvene zvezde i utakmica, to je moja prva utakmica, protiv Bajerna. Tada sam bio klinac, imao sam 16-17 godina. To je bila moja prva velika utakmica. Nikada u životu nisam vidio toliko ljudi na stadionu. Pogodilo se da on bude taj čovjek odluke. Dao je jedan gol, drugi je pao njegovom zaslugom. To je ono što mi je ostalo u dubokom sjećanju iz tog perioda.
Sa crveno-bijelima je Mihajlović stigao do krova Evrope, a Dražen je prepričao dramatične trenutke u rodnom Borovu koji su se dogodili dok je trajalo finale Kupa evropskih šampiona.
– Ne, nisam bio na utakmici u Bariju. Kao što sam rekao, bio sam tu u Kamenici u školi, jednostavno nisam mogao da izađem, ali sam pratio putem TV ekrana utakmicu. Kasnije, što se tiče te utakmice u Bariju, tu moram da napravim jednu malu digresiju, to smo kasnije čuli, kada se skupila ta naša familija kod njega u stanu u Beogradu. Ne znam da li je to on ispričao ili ne. Brat od ujaka, od maminog rođenog brata, taj dan kada je bila utakmica u Bariju je šetao ispred naše kuće u Borovu. To je 29. maj, a drugog maja je počelo to sve u Borovu, to je 20 i nešto dana nakon prvih sukoba, pucalo se stalno.
– Na poluvremenu je komšija preko puta izašao i vidio nekog kako se šeta ispod kuće. Pošto su bila ugašena ulična svijetla, on je prepoznao po silueti da se radi o tom našem bratu od ujaka, pitao ga je “šta radiš tu”? I on mu odgovorio “ma ništa, komšija, čuvam tetu i tetka”. Njegov rođeni brat je bio u našoj kući i gledao utakmicu sa mamom i tatom, vjerovatno jer je čuo neku priču šta treba da se desi. Priča je ta da je on tada trebalo da baci bombu u dvorište naše kuće, ali to nije uradio iz razloga što je mu je rođeni brat bio tu, a rođeni brat je verovatno čuo negde priču i da bi zaštitio tetu i tetka, on je došao i gledao utakmicu, iako nije bio navijač Zvezde, ali je došao tu da bude. To smo kasnije sve saznali, kada se ta familija skupila kod njega u stanu u Beogradu.
Mihajlović je oproštajnu utakmicu odigrao u Novom Sadu 28. maja 2007. godine.
– Bio sam prisutan i bio sam u samoj organizaciji svega toga, to je dugo trajalo, bilo je jako naporno i jako teško sve to uklopiti, sve igrače i Inter dovesti u Novi Sad, koji tada nije imao ni reflektore. Tu nam je mnogo pomogla tadašnja gradonačelnica grada Novog Sada, Maja Gojković. Dovodio je drugare ovdje pošto se često pričalo tamo u svlačionici, uvijek je tu bilo, da kažem, ovih fudbalera sa naših prostora, gdje su pričali o tim našim provodima, Beogradu i svemu, tako da je u par navrata je dovodio prijatelje. Mislim da su tada bili Adriano i Vieri kad su jeli pljeskavice.
– Ibrahimović je bio na najavi utakmice, to je možda nekih 20 dana pred utakmicu u Novom Sadu. Znam da je nešto avion kasnije sletio, morali su brzo se vrate zbog treninga nazad, da ne bi zakasnili na trening, a su dobili slobodno prije podne i trening je pomeren za popodne, a trebalo je da bude prije podne. Znam da je Zlatan tražio ćevape i pljeskavice da jede i onda smo poslali prijatelja, pa je prijatelj otišao i donio mu ćevape i pljeskavice. Tražio je sarmu, pasulj, gulaš. Pošto je on dečko Balkanac. Jeste da je odrastao u Švedskoj, ali ima naše korijene uželio se naše hrane. To su mu spakovali nakon konferencije i odnijeli su to za Milano. Znam da nije trenirao taj dan kad se vratio, žalio se da ga boli primicač, u stvari, prejeo se. Nije mogao da trenira, pošto je htio taj isti dan da proba sve.
Na ljeto 2019. godine Siniši je otkrivena strašna bolest.
– Nažalost, poslije te, da kažem, te strašne dijagnoze, došla je još strašnija. Kada su utvrdili uopšte o kojoj se leukemiji radi, pošto ima više tipova, podtipova, imao je tu nesreću da je dobio tu najgoru, gdje je procenat izliječenja zaista jako mali.
– On je kroz čitav život bio borac, nikad nije odustajao. Došao je dotle dokle je došao samo zahvaljujući sebi, nije imao pomoć nikoga. Sve što je uradio, uradio je sam. I kroz taj sport, kroz fudbal je naučio da jednostavno mora da se bori. Mora da se bori, utakmica nikad nije izgubljena. Dok god postoji jedan procenat šanse, moraš da se boriš. Tako je to i prihvatio i krenuo je u tu svoju borbu. Na sreću, imao je podršku i kluba. I to što je iz bolničke postelje radio, vodio treninge, vodio utakmice, to ga je nekako držalo i malo skretalo misli na drugu stranu.
Novak Đoković je pružio veliku podršku u teškim danima.
– Sjećam se kada je Nole bio, to je, zahvaljujući zajedničkoj prijateljici, Ljubici Komnenić. Ona je master šef, ona je šef svim ovim Mišelinovim šefovima koji daju ocjene za restorane. Ona dobro poznaje Noleta i zahvaljujući njoj, Nole je stigao tamo u bolnicu, napravljeno mu je iznenađenje. Ja sam znao, bio sam taj dan tamo prisutan. Onda sam ga sreo, taman sam se vratio. Siniša je taj dan otpušten iz bolnice u Bergamu i otišao sam dole do apoteke da uzmem te lijekove koji su mu potrebni dok je kod kuće.
– Vratio sam se gore i sreo sam Novaka u holu, u prostoriji pred taj dio, taj koji je sterilan, gdje se ulazi zapakovan. Upoznali smo se tu i zamolio sam ga da mu odnese i lijekove u sobu, pošto nisam mogao da budem u sobi, već ih je bilo dosta, to su sobe sterilne da jedno lice, možda i nijedno, može da bude pored tog ko se liječi od takvih bolesti. A Nole, mislim da je putovao za Španiju i da je sletio u Bergamo na tom putu za Španiju, ostavio je svoju porodicu, suprugu i djecu da čekaju u avionu dok je on otišao do Siniše u bolnicu. To je još jedna stvar koja govori u stvari o Novakovoj veličini kao čovjeka. Nisu oni bili da kažem nekakvi prijatelji, poznavali su se iz svijeta sporta, čuli su se nekoliko puta, vidjeli su se nekoliko puta u Rimu dok je Nole bio na Mastersu, slali su poruke jedan drugome, podrške i svega. To je što se tiče Noleta.
Emotivno je Dražen govorio o bratu.
– Svakog dana je teško, ali on je tu, ne prihvatamo da ga nema, dok ga spominjemo, dok pričamo o njemu, dok se dešavaju neke stvari, on je tu prisutan sa nama i biće tako dok smo mi živi, ja i moja djeca i njegova djeca.
Za kraj je opisao Sinišu uz pomoć jedne riječi.
– Sada mogu da ga opišem kao anđela. Anđela, čovjek sa dobrom dušom i velikim srcem – zaključio je emotivno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu