Oba polufinala na planetarnom takmičenju su bila izuzetno efikasna. Ni ono naše sa Kanadom, nije bilo sa malo poena, ali ono što je viđeno u duelu Amerikanaca i Njemačke, teško je zamislivo, a rijetko viđeno u evropskim okvirima. Pa 178 poena dva tima poslije tri četvrtine, nevjerovatno, ekstremno napadački. Ali, u finalu, između Srbije i Njemačke, neće biti sličnog revolveraškog okršaja. Neće nam biti lako, ne samo što je u pitanju jedina neporažena reprezentacija, već jedna izuzetno kvalitetna ekipa, puna zrelosti. Ipak, najvažnije je da se držimo svojih postulata, u odbrani i u napadu. Bez obzira na NBA kvalitet njemačkih centara, naša prednost je Nikola Milutinov, ako ne i najvažnije rješenje. Ne zato što bi ubacio 30-ak poena, on to i ne radi. Već da gradimo napad preko njega. Pokazao je izuzetnu zrelost na ovom šampionatu, kao da se sav njegov talenat i potencijal posložio kako treba. Ne samo kroz poenterski učinak, već i asistencije, ili kada odbrana mora da udvoji kada je on na lou postu. Mogao bi da nam otvori neke šuteve – piše Jovanović.
On tvrdi da je Srbija osdim Milutinova ima još dosta aduta, više nego što ih ima Njemačka.
– Partije Bogdana Bogdanovića na NBA nivou, širok napadački asortiman, kada svoje poene traži i u dubini, kao i u šutu za tri. Njih dvojica nisu jedini adut Srbije u finalu. Bekovska linija, Ognjen Dobrić, Aleksa Avramović, u defanzivi će imati dosta posla da probaju da zaustave Denisa Šrudera, njemačku radilicu, ali i Andreasa Obsta. Adekvatna odbrana je neophodna i za braću Vagner, Morisa, a posebno za mlađeg Franca, koji sa 208 cm igra na poziciji beka. Njega bi trebalo „sačuvati“. Nisam siguran ko bi od naših bio pogodan za takvu ulogu, možda pokušati sa Vanjom Marinkovićem, koji je znao da kvalitetno odradi defanzivne role. Inače, nemačka selekcija je američkim „oružjem“ poslala večite favorite u borbu za bronzu. Nije iznenađenje da Amerikanci igraju furiozno u napadu baš na FIBA takmičenjima, ali su u njemačkim reprezentativcima imali više od ravnopravnog takmaca. Kao da su se u drugom polufinalu takmičili ko će da koš više. Selekcija SAD, koja gaji ovakav način igre, umjela je da kazni dekoncentraciju, kako poslije koša, ali i promašaja, uspješnim šutem sa (polu)distance odnosno relativno lakim poenima. Ali, prosto su bili zatečeni adekvatnim odgovorom rivala. Moram da konstatujem i da su Amerikanci odigrali odbranu ispod polufinalnog nivoa, mada nije lako biti uspješan u tom segmentu protiv Njemačke. Naš protivnik u borbi za zlato, celo prvenstvo igra izuzetno kvalitetno, bez poraza, bez obzira na problematične trenutke u četvrtfinalu protiv Letonije. Pa, nisu ni oni bez slabosti, što neće promaći našem dijelu stručnog štaba zaduženog za skauting. Ali, Nemačka ima pun roster. Bez obzira na braću Vagner, iskustvo Danijela Tajsa i Johana Vojtmana, neviđeno dobru partiju Obsta, možda i utakmicu karijere u polufinalu upkos tolikom broju njegovih evroligaških partija, u njihovoj selekciji, dosta stvari zavisi od jednog čovjeka. Plejmejkera Šrudera, zavidne NBA karijere i još veće kreacije, kojom ćemo morati da se pozabavimo. Tako ćemo biti bliže pobjedi. Za rivala imamo pun sastav kvaliteta, takozvani „big sajz“, kojem po visini ni Amerikanci nisu mogli da pariraju. Neće biti lako, kao što je i logično u finalu. Čini mi se, ipak, da ne bi osjećali ovoliki pritisak da je selekcija SAD izborila finale, a toliko smo „bježali“ od istih u nekim ranijim fazama na SP. Amerikance, koji su već pokazali znake ranjivosti, kao protiv Litvanije, dobio je bolji tim. Njemačka nije samo pomenuti Šruder. Ima tu kvalitetnih evroligaških igrača, koji znaju kako se igraju ovakve utakmice. Ali, ni Srbiji ne nedostaju takvi. Finale je finale, vjerujem u Srbiju – napisao je Jovanović.