Savršeni završetak ere Ser Aleksa Fergusona, koja je trajala bezmalo tri decenije. Slavilo se kao rijetko kad do tad. I kao nikad od tad. Zato što povoda za slavlje više nije bilo. Čak ni privid istog.
Fergijevim odlaskom nastupio je dug period tugovanja. Evo, skoro će deset ljeta beznađa. Samo tri trofeja osvojio je Mančester Junajted u međuvremenu, po jedan u FA i Liga kupu, i u Ligi Evrope, prije nego što je došao period petogodišnje suše.
Pad u ponor kojem se ne nazire kraj. Rupa iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, postaje sve dublja. Klubu koji je bio sinonim za pehare, isti su postali misaona imenica, nešto što se otpiše već prvog dana priprema. Pa onda već od oktobra počne da se igra samo da bi se, eto, igralo. Bez ikakvih ambicija. Jer, šta su to ambicije?
Ne možeš ih imati u ovakvoj situaciji. Jednostavno, dok su pređašnjih godina rivali napredovali, Crveni đavoli su nazadovali. Ili, u najboljem slučaju, tapkali u mestu. Ostali su da žive u pomenutoj 2013, ne uspevši da prevaziđu rastanak sa Fergusonom.
Neki raskidi bole više od drugih… Naročito ako je ljubav trajala cijelih 27 godina i donijela toliko lijepih uspomena. Đavoli se još nisu oporavili od toga.
A nije da se nije pokušavalo sa novim. Jeste. Sa iskusnim i mladim, trofejnim i talentovanim, pa i sa klupskim legendama. Sa ukupno njih petoricom je Junajted probao da oživi emocije i ponovo spozna sreću. Da doživi barem djelić onoga što je imao sa čuvenim Škotom. Bezuspešno.
Svaka romansa je bila osuđena na propast i pijre nego što je počela. I sa Dejvidom Mojesom, i sa Lujom van Galom, pa i sa Žozeom Murinjom, tim gospodinom „posebnim“ koji se smatrao garancijom velike ljubavi. Na kraju je olako istrošen i Ole Gunar Solskjer…
A ovo sa Ralfom Rangnikom je „daj šta daš“. U momentu kad si postao svjestan da su male šanse da može biti gore. Klasična kupovina vremena u nadi da će se nešto samo od sebe promijeniti. Da će osjećanja prema bivšem najzad iščeznuti i da ćeš konačno postati spreman da se upustiš u nešto potpuno novo. Čistog uma i još čistijeg srca. Voljan da od početka gradiš svoju dalju budućnost. Korak, po korak. Bez osvrtanja na ono što je bilo. S punim poverenjem u novog izabranika.
Biće to Erik ten Hag. Holanđanin. Odaje utisak pravog dase. U Ajaksu se proteklih godina pokazao kadrim da zadovolji najviše kriterijume. Ne sumnja se u njegovu sposobnost da na Old Traford vrati osjećanja zadovoljstva i ispunjenosti, njegov dolazak je i ozvaničen.
Sumnja se samo u Junajted. Hoće li mu do kraja dati šansu, slijepo pratiti njegov hod i podržavati odluke, što je uslov svih uslova. Ili će ga, po dosadašnjem modelu, pustiti niz vodu kod prve ozbiljnije poteškoće, kakve stoje na svakom usponu. Ali naučili su valjda u crvenom dijelu Mančestera kako ne treba tokom ovih mukotrpnih devet godina…
Imali su priliku da uče i kako treba. Imaju je i dalje. Sve vrijeme je tu. Samo da se malo osvrnu oko sebe. Model se nalazi u komšiluku, u plavom kraju grada i tamo, nešto dalje, u omraženom Gradu Bitlsa. Kod onih koji su se toliko uzdigli da se više ni ne smatraju rivalima. Van svakog domašaja su, nedodirljivi, a za rivalstvo je potrebno dvoje.
Mogu Đavoli čak i da prepišu recept za uspjeh, kao đaci ponavljači. Prepisivanje je dozvoljeno, ako na kraju cilj opravda sredstvo. Ten Haga, svakako, smatraju „malim“ Gvardiolom. Po načinu razmišljanja, stilu igre i pristupu fudbalu. A i po izgledu, zaista, liče jedan na drugog.
Pitanje je, međutim, hoće li će Holanđanin dostići i status „malog“ Fergusona? Na Old Trafordu bi bili zadovoljni da im donese barem deo radosti, kao što je to činio Ser Aleks.
Mada, gore od trenutnog ne može. Ne poslije 0:9 u dve utakmice sa Liverpulom, protivnikom koji je to nekad bio, u velikom derbiju koji to odavno nije, objavio je Blicport.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu