Bio je maj 2013. Osvojena je nova titula u Premijer ligi, rekordna dvadeseta u istoriji slavnog kluba iz crvenog dijela Mančestera.
Na Teatru snova fešta, srećna lica na terenu, tribinama i u svečanoj loži. Savršeni završetak ere Ser Aleksa Fergusona, koja je trajala bezmalo tri decenije. Slavilo se kao rijetko kada do tada. I kao nikada od tada. Zato što povoda za slavlje više nije bilo.
Fergijevim odlaskom nastupio je dug period tugovanja. Samo tri trofeja osvojili su Đavoli tokom četiri sezone – po jedan u FA i Liga kupu, i u Ligi Evrope – prije nego što je nastupio period petogodišnje suše.
Promašaj do promašaja, pa pronalazak pravog
I sve vrijeme se tražio novi Ferguson. Željeli su Glejzeri i njihovi podređeni da ga „izmisle“. Probali sa iskusnim i mladim, trofejnim i talentovanim, pa i sa klupskim legendama.
Sa ukupno njih petoricom je Junajted pokušavao da oživi lijepe emocije i ponovo spozna sreću. Da doživi barem dijelić onoga što je imao sa čuvenim Škotom. Bezuspiješno.
Svaka romansa je bivala osuđena na propast i prije nego što je počela. I sa Dejvidom Mojesom, i sa Lujom van Galom, pa i sa Žozeom Murinjom, tim gospodinom „posebnim“ koji se smatrao garancijom velike, dugoročne ljubavi.
Olako je potrošen i Ole Gunar Solšer, dok je pokušaj sa Ralfom Rangnikom bio plod čiste nemoći i ravnodušnosti. Onaj momenat kada vam postane potpuno svejedno sa kim ste, samo da imate nekoga. Po principu „daj šta daš, sigurno neće biti gori od prošlih“.
Svega je bilo tokom tih devet ljeta. Raznih igra i igrica, igrača i igračića, vođenih i „vođenih“ od pomenutih trenera.
Neki, naprosto, nisu imali „šlifa“ za takav klub, neki su na pogrešan način pokušavali da izgrade autoritet, pa ih je svlačionica “izbušila”, a neke je i uprava kluba “puštala niz vodu”.
Ishod je bio uvijek isti. Izostajalo je ono glavno – sreća (čitaj: trofeji)
A onda je proteklog ljeta došao on. I pokazao da, uistinu, za “sriću malo triba“, što bi rekla Doris Dragović. Ako nađete onog pravog.
Erik ten Hag je pravi čovjek za Mančester junajted. Tačka.
Red, rad i disciplina
Kvalitetan rad u Ajaksu tokom četiri i po godine etablirao je Holanđanina kao najboljeg trenera van liga “petice”, ali i kao čovjeka čvrstog, nepokolebljivog karaktera kod koga važi ona čuvena “red, rad i disciplina”.
Njegov način rada je više nego jasan i glasi: ja sam trener i moja mora biti posljednja.
O tome svjedoči i priznanje Bruna Fernandeša:
– Kada je stigao u klub otišli smo na turneju i na treninzima koje smo imali, njegovi zahtjevi su bili: ‘Radićeš kako kažem ili ispadaš. Ne igraš’. Svi smo u početku bili malo rezervisani: ‘Da li će to stvarno da uradi? Ako veliki igrač ne uradi ono što kaže, da li će ga kazniti?’ I uradio je to mnogo puta, sa Kristijanom (Ronaldom), sa Džejdonom (Sančom), sa Markusom (Rašford) – rekao je Fernandeš.
Brunove riječi su su se pokazale na djelu u slučaju jednog od najboljih igrača svih vremena. Ronaldo je pokušao da mu podriva autoritet, pa je prebačen na klupu za rezerve, prije nego što je zimus najuren sa Ostrva u daleku Saudijsku Arabiju.
Iz ekipe je bio sklonjen i kapiten Hari Megvajer. Džejdonu Sanču je određeni period zabranjeno da trenira sa prvim timom dok nije doveo kilažu na optimalan nivo. U nekoliko navrata su i Rašford i Antoni na teži nači morali da shvate da sa Ten Hagom nema šale.
Jednostavno, 53-godišnjak iz Haksbergena je naučio sve lekcije svojih prethodnika i svaki pokušaj bilo koje vrste nedscipline sječe u korijenu. Čim namiriše “užarenu” glavu. Pa bila ona Ronaldova, Megvajerova, Sančova, Rašfordova, Antonijeva ili bilo čija.
Odriješene ruke za stvaranje tima
Pomaže mu u tome i uprava Junajteda. Poslije dugo vremena je riješila da menadžeru da odrešene ruke u vršenju potpune rekonstrukcije ruiniranog tima. Dobio je Ten Hag slobodu da se ratosilja neželjenih igrača, podršku da dovede one za koje smatra da će biti prava pojačanja.
A kada trener ima viziju i zna šta mu je za implementiranje iste potrebno, onda tu ostaje malo prostora za promašaje sa pojačanjima.
Lisandro Martines i Kazemiro se uveliko donose ono zbog čega su angažovani. Kristijan Eriksen je igrao sjajno do povrede, a pitanje je momenta kada će Tajrel Malasija i Antoni početi da se potpuno isplaćuju.
I jedan i drugi imaju po 22, pa je donekle i normalno da se sporije prilagođavaju na najviši nivo, ali nema dileme da će Ten Hag i iz njih izvući maksimum.
Baš kao što je i od većine starosjedilaca. Markus Rašford igra vjerovatno i sezonu karijere, Luk šo je preporođen, kao i Fred, prava uloga je pronađena Brunu Fernandešu, a Rafael Varan sve češće podsjeća na onog iz Real Madrida.
Na sve to, blistava budućnost predviđa se i tinejdžeru Garnaču, koga je upravo Ten Hag gurnuo u vatru, kao što je to radio sa „klincima“ u Ajaksu.
Četiri trofeja u prvoj sezoni? Može!
Pa, kada se svi ti segmenti poslože, onda je jasno da zime nema. I da je potpuna sreća opet na vidiku. Do nje će se možda doći već do ljeta. Jer, Đavoli su u igri za čak četiri trofeja u prvoj Ten Hagovoj sezoni.
Najbliži peharu su u Liga kupu, gde ih u nedjelju od 17.30 čeka finale protiv Njukasla. Ogromna šansa za prvu srebrninu posle skoro šest godina.
U FA kupu i Ligi Evrope im predstoji osmina finala. Vest Hem i Betis su prekoputa. Nema dileme da su veliki favoriti u oba duela.
Naposljetku, ni titula u Premijer ligi nije nemoguća misija, iako najmanje vjerovatan ishod pošto je vodeći Arsenal na osam bodova prednosti.
Može Junajed ove sezone da uzme jedan pehar. Može i sva četiri. Možda ih bude dva, možda tri… Možda i nijedan, ali će ih sa Ten Hagom biti. To je sigurno, koliko je sigurno i da će sutra svanuti.
Ko u to nije vjerovao do četvrtka, vjeruje od tog dana poslije velike pobjede nad Barselonom.
Istom onom Barsom koja dominira u španskoj ligi i hita ka naslovu šampiona sa osam bodova više od Real Madrida. Dobiti takvog rivala u dvomeču znak je da ste na dobrom putu, a skretanja neće biti dok je Erik za volanom.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu