Možda i nepoznate široj javnosti. Upravo jedna takva je priča o, sada pokojnom, sinu velikog Franca Bekenbauera Štefanu, koji je svojevremeno došao u Beograd u namjeri da igra za Crvenu zvezdu!
Štefanov otac Franc je osvajao Svjetsko prvenstvo i kao igrač (1974.) i kao selektor Njemačke (1990.), dok je titulu uzimao i na EURO 1972. Međutim, njegov najmlađi sin, od trojice koliko je imao, nije imao ni približno takvu karijeru.
Naravno, ponikao je u Bajernu, potom je dvije godine igrao Regionalnu ligu sa Minhenom 1860, da bi jednog dana, na proljeće 1990. godine, stigao na Marakanu i zakucao na vrata Dragana Džajića.
Imao je 21. godinu, došao je na probu u Zvezdu, sa namjerom da se dokaže. Odigrao je čak i jedan prijateljski meč protiv nižerazrednog Palilulca, a tada je dao i intervju za renomirani list “Tempo”.
– Zašto sam otišao iz SR Njemačke? Zato što je tamo veoma teško mladim igračima. Igra se tvrdo, na snagu. Tehnika i znanje su u drugom planu. Dominiraju oštri i iskusni igrači. I još nešto: prezime Bekenbauer je za mene ogroman teret koji sam osjećao od početka fudbalske karijere. Svi me gledaju kao “kajzerovog” sina. Očekuju valjda da odmah igram kao on i traže mi mane. Očekivanja su bila velika i to breme me je natjeralo da razmišljam o odlasku – rekao je Štefan i dodao:
– Kad sam vidio da moja tehnika, a ja sam u igri izraziti tehničar, ne nailazi na odobravanje, bilo mi je jasno da moram da mijenjam sredinu. Čuo sam za Crvenu zvezdu, o njoj se u SR Njemačkoj dosta zna i zašto da ne pokušam? Znam da jugoslovenski fudbal uživa ugled zbog visoke tehnike i izuzetnih pojedinaca, pa se nadam da sam našao pravu sredinu. U svakom slučaju neću lako odustati od ideje da ovdje zaigram.
Priznao je Bekenbauer da je tada imao i druge ponude, kao i zašto je izabrao baš tadašnju Jugoslaviju.
– Da, zvali su me iz Švajcarske i Austrije, bio sam nekoliko dana na probi u turskom Fenerbahčeu. Sve su to sredine sa specifičnim fudbalom, ali čini mi se da je jugoslovenski način igranja najbliži mom poimanju. I još nešto: volio bih da me Jugoslavija i navijači Zvezde (ako ostanem) prihvate kao Štefana Bekenbauera, nikako kao Franca! Za sada su moja očekivanja ispunjena, momci iz ekipe su me lijepo primili, na treninzima nije bilo problema – isticao je tada Štefan.
Od njega se nije odvajao jedan čovjek, koji ga je i doveo na Marakanu.
– To je moj prijatelj Branko Mikašinović, Jugosloven koji dugo živi i radi u mojoj zemlji. On mi je na neki način i menadžer, jer mi je preporučio da dođem u Jugoslaviju. Rekao mi je da je Zvezda najveći jugoslovenski klub, uz to je uvijek gajila tehniku i maštovitost, pa je smatrao da je dobro da pokušam. Vidim da me je dobro savjetovao – naveo je mlađi Bekenbauer, prenosi Telegraf.
Na pitanje koliko bi ostao u Zvezdi, Bekenbauer mlađi je rekao:
– Prvo treba pitati gospodina Dragana Džajića da li će me zadržati. On je taj koji će odliučiti. A ako bih mogao da biram, ne bih bio samo prolaznik. Ostao bih u Zvezdi najmanje dvije godine – bile su njegove ambicije.
S druge strane, Džajić je kratko tada poručio:
– Ne znam, vidjećemo. Ali vodićemo ga na pripreme koje počinju 20. juna.
Nije Štefan zadovoljio čelnike Zvezde, mada je i tada konkurencija bila paklena. U međuvremenu se vratio u domovinu, igrao u nižim ligama do 1997. godine, da bi od 1998. do 2015. radio ka trener u akademiji Bajerna.
Preminuo je u ljeto 2015. godine, poslije duge i teške bolesti, a ostaće upamćeno i da je zbog problema sa povredom karijeru morao ranije da završi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu