Jedni su kroz svoje pero izbacivali samo riječi hvale, oni drugi su pokušavali da na bilo koji način umanje sve to što je Đoković postigao a to se posebno odnosi na britanske medije.
Američki trener ne poredi Novaka sa Rafom i Rodžerom, već sa nekim trećim: “Ako pogledate čitavu karijeru…”
U moru svih tih tekstova našao se jedan koji je potpisao Kristofer Džonson, koji je, pišući za “Grend slem Magazin”, poručio da “nije problem u Đokoviću, već u tenisu.” A svoj naslov naširoko je obrazložio.
– Finale Australijan opena 2012. je bila jedna od najvećih bitaka u istoriji sporta. Novak Đoković je pobijedio Rafaela Nadala sa 7:5 u petom setu, nakon što se igrao pet sati i 35 minuta, sat duže od prethodnog najdužeg finala u istoriji. To je pokrenulo dekadu izdržljivosti u kojoj je Đoković osvojio svoj 23. grend slem, Nadal svoju 14. titulu na Rolan Garosu, a Federer bi se vratio sa operacije i dva puta osvojio Australijan open i Vimbldon – počinje Džonson i nastavlja:
– Još 2012. godine teniska industrija i njihovi sponzori, marketinški partneri i članovi medija imali su zlatnu priliku da razviju sport i dopru do ljubitelja sporta iz radničke klase koji se povezuju sa boksom, hokejom ili fudbalom. Zaista, Đoković i Nadal su bili hrabri, ulični borbeni ljudi koji preživljavaju epske bitke zbog svoje marljivosti, izdržljivosti i poštovanja. Teniski establišment je takođe mogao da promoviše tenis kao zdrav način za ljude svih uzrasta, rasa i pola. da se bore protiv zla tog doba: gojaznosti, dijabetesa, stresa, anksioznosti, poremećaja pažnje i mentalnih bolesti.
On je dodao da je Đoković, kao možda i najzdravija osoba na planeti, bio idealan uzor.
– Pobijedio je Nadala (možda najvećeg takmičara svih vremena) za skoro šest sati, samo dva dana nakon što je pobijedio drugog sjajnog takmičara svih vremena Endija Mareja u petosatnom meču. Sve više vodeći računa o svom tijelu, Đoković bi izbjegavao gluten, meso, cigarete, injekcije i alkohol. Bio je kao zen sveštenik na “yoga retreatu”, ali i sveti ratnik na misiji. Njegova emocionalna inteligencija, mentalna čvrstina i sposobnost da se satima koncentriše usljed neprijateljske gomile predstavlja sjajan primjer svima koji se suočavaju sa nevoljama. Bio je kralj filozofije koji je proučavao nauku i jezike. Čak je imao i emisiju sa gostima u kojoj se razgovaralo o fizičkom i mentalnom zdravlju – napisao je Džonson.
Nije pomenuti novinar pisao samo o Đokoviću, dotakao se i ostalih inspirativnih priča igrača. Aleks Zverev je napredovao uprkos dijabetesu, Feliks Ože-Alijasim je prevazišao srčanu bolest, Endi Marej, Dominik Tim i Borna Ćorić su se borili protiv povreda, kao i ostali teniseri i teniserke…
– Poruka je trebalo da bude: Ako se pridržavate dijete i načina razmišljanja poput Đokovića, možda ćete da doživite 100 godina. Ako vjerujete u sebe kao Nadal, i tjerate sumnje i demone iz svog uma, možete postati nešto što je izvan vaših najluđih snova. Ako oponašate Federera ili Mareja, možete da prevaziđete teške povrede i povratite veličinu u zalasku karijere. Ili kao Serena, da prevaziđete seksizam, rasizam i starost. Ove priče su trebale da dominiraju čitavu deceniju poslije one Novakove pobjede 2012. Umjesto da proslave Zlatno doba, mnogi u teniskoj industriji i aktivističkim medijima odvukli su sport u jamu toksične ideologije, sitne politike, lažnih skandala, lažne histerije i uvredljivih priča o mamcima za klikove. Nedjelju za nedjeljom, koristili su konferencije za štampu, prenose, podkastove i Tviter kao platforme da ponište svoje opažene neprijatelje i promijene svijet kroz sport – piše Džonson.
Zatim je naveo šta su sve uradili.
– U Melburnu su tražili od organizatora da uklone ime 24-struke pobjednice Margaret Kort zbog njene netrpeljivosti, a potom su bodrili netolerantne političare koji su priveli i deportovali Đokovića. U Kaliforniji su postigli smjenu direktora turnira Rejmonda Mura, koji je bio ključan u izgradnji „teniskog raja“ u pustinji. U Madridu su osudili organizatore da zapošljavaju atraktivne žene kao „djevojke sa loptom“ (iako su neke od ovih „modela“ zapravo bile mlade teniserke). U Rimu su se žalili na kišu, zakazivanje i rijetke gužve na ženskim utakmicama. U Parizu su napali direktorku turnira Ameli Moresmo jer su emiteri, sponzori i prodavci karata radije prikazivali muške mečeve noću. U Londonu su kažnjavali igrače rođene u Rusiji i Bjelorusiji za grijehe ratnih gospodara koji su uništili njihove zemlje. U Njujorku su uspjeli da diskvalifikuju Đokovića; kasnije je sasvim prognan iz zemlje. Godinu za godinom, turnir za turnirom, protivili su se „nejednakosti“ i „nejednakim platama“ u tenisu, zaboravljajući da WTA igračice često dominiraju na listama najbogatijih sportistkinja na svijetu. Zahtijevali su da muškarci igraju samo tri seta na slemovima kako bi bili „izjednačeni“ sa ženama. Mistifikovali su ime i nacionalnost „Naomi Osake“, koju je u stvari odgajao i trenirao u Njujorku i na Floridi (ne u Japanu) njen otac Leonard Fransoa. Krivili su Đokovića, Šarapovu, Jelenu Ostapenko, Danijelu Kolins, Dajanu Jastremsku, Tenisa Sandgrena, Fabija Fonjinija, Sergeja Stahovskog, Rajlija Opelku, Jona Ćirijaka, Iliju Nastasea i bilo koga drugog koji se nije slagao – navodi Džonson.
On je naglasio da su u svojoj histeriji potrošili veliki dio promotivnih budžeta prenaglašavajući tinejdžere kao nadolazeće mesije, stavljajući preveliki pritisak na preobučene, nedovoljno obrazovane mlade kao što su Stefanos Cicipas, Denis Šapovalov, Janik Siner i Karlos Alkaras.
– Zagovarali su Kinu kao „budućnost“ ženskog tenisa, a zatim su ih optužili za „otmicu“ Peng Šuai. Takođe su pogrešno označili Kanadu kao „supersilu“ i stvorili nerazumna očekivanja za Eženi Bušar, Miloša Raonića, Lejlu Fernandez i druge. Gledajući unazad, da li su aktivisti u tenisu nešto postigli na društvenom nivou? Da li su žene ili manjine izgubile novac ili prava zbog komentara Suda, Mura ili bilo koga drugog? Da li su djevojke iz Madrida nekoga oštetile? Da li je Ameli Moresmo okaljala zaostavštinu Suzan Lenglen? Da li su fudbalerke ili košarkašice postale bogate kao Bili Džin King i Martina Navratilova… U cjelini, tenis je izgubio šansu da obezbijedi milione novih fanova tokom svog zlatnog doba. Ljubitelji tenisa u SAD, na primjer, i dalje se žale na televizijske mreže koje ne prikazuju velike mečeve. Teniski stadioni širom Kine i dalje zjevaju praznih sjedišta. Ženski mečevi u Madridu, Rimu, Parizu ili Tokiju i dalje nemaju prepune stadione koje zaslužuju. Ovo nije zato što je Đoković odbio vakcinu, ili zato što je fleksibilan, ili zato što hvali Boga, ili zato što Đoković nije morao da igra sa Rafom na Rolan Garosu 2016. i 2023. To je zato što su teniski rukovodioci, marketinška odjeljenja i aktivistički mediji članovi pogrešno sve shvatili. Odveli su tenis u pogrešnom pravcu. Nisu uspjeli da iskoriste zlatnu priliku Zlatne ere. A sada, kada je Rodžer otišao u penziju, a Rafa planira da kaže “adios” 2024. godine, neki u teniskom establišmentu tvrde da tenis ima „problem sa Đokovićem“. Đoković nije problem. Oni su problem. Ako neko treba da se mijenja, to su oni, a ne Đoković ili bilo koji drugi igrač – poentirao je Kristofer Džonson na kraju svog teksta, prenos i Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu