Najnovije vijesti o njemu bile su pune hvalospjeva, ali, malo ko je mogao da očekuje da će jedan od najčitanijih britanskih listova, “Dejli telegraf”, perom svog najpoznatijeg sportskog novinara, Olivera Brauna, Novaku posvetiti kolumnu koja će se pamtiti. Prosto, nije Velika Britanija tlo poznato po afirmativnom pisanju o srpskom asu, ali… Izgleda da i tamo neki novi vjetrovi duvaju. Nole se za to pobrinuo.
Kako je Novak Đoković ‘zavukao’ dvjema zemljama koje su ga protjerale
I, ta priča ide ovako.
– Dok je Novak Đoković ponovo preuzimao svoju odoru kao kralj Njujorka, bilo je potresno sjetiti se kako mu je, samo 12 mjeseci ranije, čak bio zabranjen i ulazak u tu istu zemlju. Baš kao i u Australiji, gdje je ‘pročistio’ užase prošlogodišnje sapunice o deportaciji tako što je osvojio deseti put titulu u Melburn parku, on je i sada, u Americi, dokazao da nikada nije opasniji nego kada ga drugi ‘demonizuju’. Vi ga zaključate a on, kao što su to naknadno otkrile dvije zemlje domaćina grend slem turnira, on jednostavno uzvrati dvostruko većom snagom.
Ta 24. velika titula predstavlja epohalni podvig, a ostvario ga najprkosniji sportista ove ili bilo koje druge generacije.
Dvostruko začuđujuća je činjenica da bi Đoković do sada mogao da ima 26 ili 27 (grend slem pehara) da nije bilo politizacije njegovog vakcinalnog statusa ili njegovog slučajnog, ne i snažnog, slanja loptice u grlo linijske sudije (u Njujorku).
To ozloglašeno izbacivanje Novaka sa Ju-Es opena 2020. pokazalo se samo kao uvod u proglašenje njega za globalnog izgnanika, pošto je isti taj Srbin proglašen krivim da je prekršio i drakonsku graničnu politiku Australije o Kovid-19 i, sa druge strane, bio “neodgovarajuć” za dolazak u SAD uslijed kontinuiranog produženja zabrane dolaska nevakcinisanih stranih državljana, kako je to odlučila Bajdenova administracija.
– Zašto Novače, zašto?”, pitao je Amol Rajan dok je trajao Đokovićev intervjuu za Bi-Bi-Si, pokušavajući da shvati kako je čovjek ispred njega može da stavlja odluku da ostane nevakcinisan iznad prilike da postane teniski besmrtan. A za Đokovića to nije bila jednačina ili ovo – ili ono. On je već i i tom trenutku bio svevremenski velikan, i to u trecima kada je postalo moderno da se gadite i na stub srama stavljate anti-vaksere. Novak je sebi mogao da priušti da sačeka da prođe moralna panika pandemije i da vidi kako će dijelovi slagalice da se slože. Bila je to, sudeći po sada obnovljenoj jasnoći svrhe sa kojom se vratio, vrlo proračunat potez.
Jer, Đoković crpi snagu iz saznanja da nije dao ni gram nečega, ni santimetar nečega, svojim klevetnicima. Šta god da mislite o njegovom izboru vezanom za odbijanje vakcine, teško možete da poreknete da on slijedi svoja uvjerenja, čak i uz plaćanje visoke lične cijene. A pritom je bilo krajnje apsurdno da je baš on bio ‘prognan’ (tj. zabranjen mu je dolazak) sa Otvorenog prvenstva SAD 2022 ako se ima u vidu da mu je bilo dozvoljeno da se takmiči 2021, u vrijeme daleko strožih protokola. Nije ni čudo što je 2023. godine bio sila koja se ponovo probudila na američkom tlu, sila koja je počistila sve na svom putu do slavlja i u Sinsinatiju i na Flešing Medouzu.
Ista priča se odigrala u Australiji, gdje je Đokovićev odgovor na ponižavajuće iskušenje u izbjegličkom centru godine dana ranije bio – pobjeda u svakom meču u Adelajdu i Melburnu. Dok bi se igračima koji imaju manje gvozdene volje moglo oprostiti, odnosno razumjeti, ako imaju duboke psihičke traume pri svakom sećanju na to da su bili zatvoreni i na kraju deportovani, Novak je svoju noćnu moru pretvorio u gorivo. Sada je on ponovio taj trik, nastupajući prvi put od zabrane putovanja u SAD tako – kao da nikada i nije bio odsutan. “Ne bih rekao da je bilo lako”, osmjehnuo se. “Ali ljudi vole priče u kojima neko uzvrati udarac, vrati se… One i mene motivišu”.
I, kada biste pročitali sve priručnike za samopomoć na svijetu, kada bi se iskombinovala sva njihova mudrost – ne bi se taj rezultat ni približio psihološkoj snazi koju je razvio Đoković. Čini se da je sposoban da savlada bilo koju prepreku, da iskoristi svaki neuspjeh kao sredstvo da ponovo potvrdi svoju dominaciju. Njegov trener Goran Ivanišević je rekao da, kada su se ponovo okupili za američku turneju na tvrdoj podlozi, da Đoković nijednom nije pomenuo poraz od Karlosa Alkaraza u finalu Vimbldona. Preokupacija je bila isključivo Ju-Es open, a bilo kakvo vraćanje na prethodne rezultate bilo je zabranjeno. Zašto se uopšte njegove kolege teniseri zamaraju oslanjanjem na psihijatre i nekakve gurue, kada imaju ovakav um u svojoj sredini?!
Đoković je dao rječit odgovor na pitanje da li se kaje što je, kao direktnu posljedicu otpora vakcinaciji, propustio dva velika turnira. “Nema tu žaljenja”, rekao je. “U životu sam naučio da te žaljenje tog tipa samo sputava i, u suštini, učini da živiš u prošlosti”. Da ovo čujete od bilo koga drugog, moglo bi da zvuči kao floskula. Ali od nekoga ko je igrao 72 grend slema, stigao do finala u čak 36 od njih i pobijedio na 24, to već djeluje kao apsolutna istina, navode Novosti
S obzirom na to da Ivanišević tvrdi da će njegov učenik nastaviti da igra bar do Olimpijskih igara u Los Anđelesu 2028. godine, daleko je od izmišljotine sugerisati da bi Đoković mogao da dogura do čak 30 grend slem trofeja, što je nekada bila nezamisliva pomisao. A ako to učini, odlučujući faktor neće biti njegov neobičan talenat, već njegova vrhunska snaga volje – kvalitet koji ga čini vjerovatno najupečatljivijom sportskom figurom ovog doba – zaključuje glavni sportski kolumnista “Dejli telegrafa” Oliver Brau.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu