Ono što najviše boli je da je u sva tri meča bila neprepoznatljiva i potpuno van takmičarskog ritma. Kao da su došli u balon na mali fudbal, a ne na najveću fudbalsku smotru da igraju na rezultat.
U redu, Brazil je bio prejak i tu nema ništa sporno, iako im nisu pošteno ni zaprijetili, Kamerunu su dozvolili da se vrati iz dva gola minusa, a Švajcarska ih je odučila iz lekcije takmičarski fudbal i kako se spremiti za osminu finala Svjetskog prvenstva.
Kada se povuče crta, jasno je da je bilo malo šta pozitivnog, za razliku od malog miliona stvari koje su za dublju analizu i generalku samo tri mjeseca prije starta kvalifikacija za EURO 2024.
Vanja jedini za prelaznu ocjenu
Kada završiš turnir sa samo jednim bodom, uz čak osam primljenih golova, a konstatuješ da je golman Vanja Milinković-Savić bio najbolji igrač onda svi u reprezentaciji moraju da se zapitaju šta i kako rade.
Svaka čast čuvaru mreže Torina, pokazao je da ide ka vrhunskoj klasi, ali ako pričamo o njemu u ovom trenutku znači da se negdje debelo pogriješilo. Sve bi to bilo u redu da je Vanja uspio nekim čudom da drži odbranu, ali ni mnogo veća imena ne bi uspjela da se odbrane od lančanih grešaka i svih problema koja su mu saigrači priredili.
Skupio je čak 16 odbrana, najviše sa Poljakom Vojćehom Ščensnim u cijeloj grupnoj fazi, što je impozantan podatak na osnovu toga kada se vidi koliko je golova primio. To samo govori kako su ga saigrači ostavili na cjedilu i izazvali bijes kod njega pošto nije mogao da vjeruje koliko “duva” ispred njegove mreže.
Na osnovu cijelog uzorka od tri utakmice samo VMS može da dobije prelaznu ocjenu. Jedini od svih! Postavka, koncentracija, refleks i preuzimanje odgovornosti u svakom trenutku, pa čak daleko od gola su nešto što bi svaka ekipa poželjela. Ipak, sa druge strane da ne poželite kao golman da budete poput glinenog goluba.
Horor odbrana, ofanzivcima nema šta da se prigovori
Lista je podugačka i teško je nabrojati sve one koji su podbacili, s naglaskom na one iz prve postave. Kompletna odbrana, s malom zvjezdicom kod Strahinje Pavlovića jer je na mahove pokazao da može da bude zalog za budućnost, za razliku od ostalih.
Možda je najveće razočaranje u odbrani Nikola Milenković. Momak sa toliko iskustva iz Serije A morao bi bolje da se postavlja i ne ispoljava tako katastrofalne taktičke greške. Protiv Brazila još i korektan, ali u sljedeće dvije utakmice možda su mu najlošije otkad igra za nacionalni tim. Potpunu nemoć kanalisao je pogrešno tako što je ušao u fizički sukob sa Granitom Džakom.
Slično važi za Miloša Veljkovića i Stefana Mitrović, jednostavno Svjetsko prvenstvo se pokazalo kao nivo iznad njih. Da ne kažemo mnogo više.
Ako je odbrana bila katastrofalna, vezni red je ispratio u toj ocjeni u nešto blažem obliku, ali ne previše. Ako imate vezistu kakav je Sergej Milinković-Savić, čovjeka koji se cijeni na 100 miliona evra onda morate da igrate mnogo bolji fudbal uz još majstora Dušana Tadića.
Koga god da imate još u tom defanzivnom delu, a kamoli vezne fudbalere Sevilje (Gudelj), Torina (Saša Lukić), Porta (Marko Grujić).
Dobar dio Srbije, najviše boli odnos prema igri popularnog SMS-a. Znamo šta može, koliko je kvalitetan i tehnički moćan, ali da nije došao u Katar ne bi se osjetila razlika. Obećao je uoči meča da ćemo vidjeti “pravog Milinković-Savića” i ako ćemo da budemo ironični vidjeli smo ga – nevidljivog, nekreativnog i bez ikakvog uticaja na dešavanja na terenu. Jednostavno, nula.
Neka mu rođeni brat Vanja bude pravi primjer s koliko žara se nosi dres Orlova i rukovodi ekipom, dalje od toga ne treba. Šteta je da takav igrač, najviše svojom krivicom, bude potpuno neiskorišćen na Mundijalu u Kataru, gdje je trebalo da bude možda jedan od onih koji bi napravio bum i veliki transfer već u januaru.
Da Tadić nije popravio utisak protiv Švajcarske vjerovatno bi bio u istom košu. Međutim, kada je bilo najbitnije izvukao je i više od maksimuma, sa one dvije maestralne asistencije koje su plod njegove velike mašte i nestvarnog osećaja da vidi neke stvari koje drugi ni ne pomisle.
Činjenica je i da motorički više ne može da isprati taj ritam, gazi se 34. godina i to je normalno, ali ako neko nije sporan onda je to naš kapiten koji je oličenje pravog profesionalca i lidera ovog tima.
Takođe, igrački se ništa ne može zamjeriti Aleksandru Mitroviću i Dušanu Vlahoviću, koga je povreda sprečila da na ovom turniru pokaže sve šta zna. Ima vremena za njega, ima i za Mitrogola i samo zdravlje da ga posluži i Srbija će da profitira. Dao je ukupno dva gola, morao je još neki protiv Kameruna, ali daleko od toga da je krivac za bilo šta. Uostalom, kao i cijeli ofanzivni dio i niko ne može bilo šta da im prigovori.
Ostali manje-više blijedi, Andrija Živković je na pokazao da tehnički može da izgura turnir, ne i trkački, a baš iz tog razloga ostaje žal za povredom Filipa Kostića jer je njegova motorika (vjerovatno jedini ima tu moć od Orlova) bila prijeko potrebna. Što se tiče igrača sa klupe, njima nema šta da se zamjeri osim u smislu da ne mogu da naprave bilo kakvu razliku, piše Sportal.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu